Nedavno je nauka prestala da ima stroge razlike, danas se imena "biokemija" i "biofizika" neće nikoga iznenaditi, ali ispostavlja se da je proces brisanja okvira započeo davno. Tokom 30 godina prošlog veka, nova naučna disciplina - patopsihologija - formirana je na raskrsnici psihologije i psihijatrije. Ono što je u sferi interesa ove nauke, takođe moramo naučiti.
Kako je nauka o patopsihologiji?
Kao nauka, patopsihologija je započela svoj razvoj tridesetih godina prošlog vijeka, tokom Drugog svjetskog rata i poslijeratnog perioda kada su se pojavili mnogi ljudi sa vojnom traumom čije je psihičke funkcije potrebno vratiti. Ali brzi razvoj nauke dostiže do 1970-ih godina. Tada su temelje ruske patopsihologije postavljene u radovima prvih praktičnih psihologa naše zemlje. Konačno, sporovi o zadacima, subjektu i mestu patopsihologije završeni su do osamdesetih godina. Danas je proces podele nauke u odvojene smerove, na primjer, danas je formiran pravac sudske patopsihologije.
Predmet i predmet patopsihologije
Pathopsychology proučava poremećaje mentalnih procesa i stanja pomoću psiholoških metoda. U ovom slučaju, patološke promjene se analiziraju na osnovu poređenja sa kursom i prirodom formiranja mentalnih procesa i stanja kod pojedinaca čiji psihički indeksi odgovaraju normi. Uzimajući u obzir definiciju, može se reći da je patopsihologija praktična grana medicinske psihologije, čiji je predmet proučavanje obrasca formiranja psihopatologije, a objekat se smatra anomalijama i mentalnim poremećajima različitih manifestacija, ali sličan u maloj težini, to jest, graničući sa normalnim ( zdravih) stanja.
Sindromi patopsihologije
Sindrom je kombinacija simptoma poremećaja ličnosti ili procesa kognicije koji se javlja sa određenim obrascem. U psihopatologiji se razmatraju sledeći sindromi:
- šizofrenija;
- oligofrenski;
- afektivno-endogeni;
- egzogeno organski;
- ličnost-abnormalna;
- endogeno-organski;
- psihogeni-neurotik;
- psihogeni-psihotični.
Principi patopsihologije
Postoje različiti pristupi za izvođenje patopsiholoških studija. Domaće iskustvo takvih studija nam omogućava da izdvojimo sledeće principe:
- Psihološki eksperiment. Omogućava istraživanje mentalnih poremećaja kao poremećaja aktivnosti. Njegov cilj je kvalitativna analiza oblika mentalnih poremećaja, otkrivanje mehanizama takvih aktivnosti i način njegovog obnavljanja.
- Princip kvalitativne analize. Identificira osobine procesa ljudskih mentalnih procesa kroz analizu grešaka koje su se pojavile u njemu pri obavljanju eksperimentalnih zadataka.
- Isti psihopatološki simptomi mogu biti uzrokovani različitim mehanizmima i dokazima različitih stanja. Prema tome, svaki simptom treba proceniti zajedno sa punopravnom studijom.
- Istraživanje se vrši uz pomoć takvih zadataka koji aktuelizuju mentalne operacije koje čovjek koristi u svojoj aktivnosti. Štaviše, aktuelizacija treba da se odnosi na lični odnos osobe prema svom radu, njegovim rezultatima i samom sebi.
- Patološki eksperiment ne sme da otkrije samo strukturu promenjenih oblika mentalne aktivnosti, već i da ih čuva. Ovo je neophodno za vraćanje poremećenih funkcija.
- Eksperiment bi trebalo da uzme u obzir odnos osobe koja doživi. Često ljudi sa oštećenim mentalitetom odbijaju da obavljaju zadatke, a onda istraživač mora tražiti rešenja za eksperiment.
- Patološke studije koriste veliki broj tehnika. To je zato što proces dezintegracije psihike nije proces na jednom nivou, a potrebne su različite metode za identifikaciju svih mehanizama.
Problemi patopsihologije utiču na psihologe bilo koje specijalizacije i specijalnosti, pošto nijedna od njih ne isključuje profesionalnu komunikaciju sa mentalno nezdravim ljudima.